Isprobajte drugačije.
Tri teme – pogledajte konkretan primjer i pronađite svoje riječi.
Najprije čuti, zatim govoriti.
Kad dijete osjeti da ga razumijemo, lakše pronalazi riječi za ono što proživljava. Prihvaćanje osjećaja ne znači da moramo prihvatiti svako ponašanje.

Što možete pokušati?
Slušajte bez prekidanja
Smanjite buku i zahtjeve. Manje svjetla, manje ljudi, manje pitanja. Spustite se na djetetovu razinu i poklonite mu punu pozornost.
Pokažite da ste tu
Kratko „Mmm”, „Oh” ili „Shvaćam” često otvara prostor za razgovor.
Imenujte osjećaj
„To te baš razočaralo. Veselio si se toj predstavi.”
Kad ne može stvarnost, može mašta
Kad se želja ne može ostvariti, pretvorite je u zajedničku igru zamišljanja: „Kad bi barem uvijek bilo ljeto i nikada nam ne bi trebala jakna!”
„Nemaš razloga biti tužan. To je samo igra.”
„Baš si se nadao da ćete se još igrati. Teško je stati kad je zabavno.”
A što biste vi rekli?
SITUACIJA 1 – Dijete prilazi drugom djetetu koje se ne želi igrati s njim. Dijete se povlači, spušta pogled i počinje plakati. Kako biste odgovorili tako da prvo prihvatite osjećaj?
SITUACIJA 2 – Dijete kaže: „Luka se danas nije htio igrati sa mnom. Baš sam tužan!” Kako biste odgovorili tako da prvo prihvatite osjećaj?
Djeca nam ne pokazuju uvijek kako se osjećaju na isti način. Neko će dijete reći: „Tužan sam”, dok će drugo isti osjećaj pokazati kroz plač, povlačenje ili bacanje predmeta. Zato su pred vama dvije verzije slične situacije. Cilj je u obje pokušati prepoznati što vam dijete svojim riječima ili ponašanjem poručuje i najprije odgovoriti na njegov osjećaj.
Jasno, predvidljivo, zajedno.
Mnogoj djeci ne smeta sam zadatak, nego nepredvidljivost, nejasna uputa ili prebrz prijelaz.

Što možete pokušati?
Opišite ono što vidite
„Vidim da bacaš autiće po sobi.”
Dajte korisnu informaciju
„Kad se baci tvrda stvar, može nešto razbiti ili nekoga zaboljeti. Prozor i lampa se lako polome.”
Recite kako se osjećate
„Brine me da se nešto ne razbije, a ne volim ni kad se netko povrijedi.”
Ponudite izbor
„Autiće ne bacamo, ali možemo bacati nešto drugo. Hoćeš li bacati loptu u koš ili smotane čarape u kutiju?” Važno je da izbor nije samo „ne radi to”, nego da dijete dobije dopuštenu alternativu za istu potrebu (bacanje, ispuštanje energije). Ako baca jer je ljuto, možete dodati: „Vidim da si ljut. Možeš lupati nogama ili stisnuti jastuk.”
Dajte vrijeme za obradu
Nakon upute dopustite da prođe par minuta prije nego ponovite uputu. Mnogoj djeci treba vremena da obrade rečenicu i promijene svoj trenutni plan.
„Koliko ti puta moram reći da ne ostavljaš tenisice nasred hodnika?”
„Tenisice su na prolazu. Kada su na polici možemo lakše tu prolaziti.”
A što biste vi rekli?
Dijete je prolilo vodu po podu i otišlo se igrati. Kako biste opisali problem bez optuživanja i predložili sljedeći korak?
Podrška koja ostavlja prostor za pokušaj.
Dijete jača povjerenje u sebe kad dobije priliku pokušati, pogriješiti i otkriti vlastiti način. Naša blizina ne mora značiti da sve radimo umjesto njega.

Što možete pokušati?
Poštujte trud
„Ova se naljepnica teško odvaja. Ponekad je lakše krenuti od kuta.”
Razložite zadatak na korake
Pranje ruku: voda, sapun, trljanje, ispiranje, brisanje. Ponekad je koristan i popis s crtežima koji možemo zalijepiti u blizini.
Ne žurite s odgovorom
Na pitanje pokušajte uzvratiti: „Zanimljivo pitanje. Što ti misliš?”
Primijetite konkretno
„Vidim da si složio knjige i spremio igračke na svoje mjesto.”
Prihvatite drugačiji način
Ako dijete radi nešto drugačijim redoslijedom ili tehnikom, a rezultat funkcionira, to je u redu.
„Daj, ja ću ti zakopčati jaknu. Predugo ti treba.”
„Patentni zatvarač zna biti nezgodan. Želiš li pokušati još jednom ili da ti pridržim donji dio?”
A što biste vi rekli?
Dijete se muči s obuvanjem čizama. Što možete reći da priznate trud, a da ne preuzmete zadatak?
Ne morate sve odjednom. Zastanite i izaberite jednu rečenicu koju ćete možda danas izgovoriti drugačije.